Vijest

Kako je biti slijepa osoba u Gazi i Izraelu?

  29. 7. 2014.  
 Podijeli na facebooku

Svakodnevno smo svjedoci ružnih vijesti iz Gaze i Izraela koje javljaju o ratnim sukobima i stradanjima civila.

Neki od tih civila su i slijepe osobe i ovdje ćemo prenijeti svjedočanstva dviju slijepih žena, jedne iz Gaze, a jedne iz Izraela o tome kako one doživljavaju i preživljavaju ratne opasnosti putem osjetila sluha kako sve to utječe na njihov svakodnevni život.

„Zvuci koji pristižu se razlikuju“, kaže Dalal Al-Taji, slijepa Palestinka iz Pojasa.
Preživjela je tri prijašnja rata, jedan u Libanonu, a dva u Gazi, tako da se imala prilike naučiti na zvukove rata. „Znam kad bombardiranja dolaze s mora i znam kada dolaze iz zraka, bliža su, iznad glava“, rekla je.
„Ono što je stalno prisutno su Dronovi. Na arapskom ih zovemo Zannana zato što emitiraju zvukove zin, zin, zin. Taj zvuk stalno čujem.“

Na drugoj strani ratnih sukoba, slijepu Izraelku Naamu Shang na opasnosti upozoravaju Twiteri i zračne sirene

Shang živi sa svojim mužem u središnjem Izraelu u gradu Raananu, malo sjevernije od Tel Aviva, a 99 kilometara od Pojasa Gaze. Oboje su slijepi i prisiljeni su koristiti se svojim sluhom kako bi utvrdili što se događa i što moraju poduzeti kako bi se zaštitili.

„Kad čujemo zvučne sirene, a nekad ih ne uspijemo čuti, imamo 90 sekundi da stignemo do skloništa“, rekla je Shang koju su nedavno lokalne socijalne službe upitale treba li pomoć pri odlasku u sklonište. Za to nije bilo potrebe jer novije zgrade u Izraelu imaju integrirana skloništa, a Shang ima sklonište na svome katu.

Al-Taji kaže da, dok neki Palestinci dobivaju letke i druga upozorenja koja najavljuju skora bombardiranja, ona često za opasnost sazna već kad počnu bombe padati u njezinoj blizini. Pojas Gaze je dugačak 45 kilometara i u njemu živi 1.6 milijuna ljudi. Al-Taji kaže da na tako gusto naseljenom području i nema prostora za sklohništa. Njoj je iznimno teško sačuvati se od opasnosti i biti na sigurnom.
„Opcije su ostati u svome domu ili otići što dalje od granice. Moja je odluka da ostanem u svome domu“, kaže Al-Taji i dodaje da za vrijeme bombardiranja uvijek sve prozore otvara jer tako spriječava da detonacije razbijaju staklo.

Iako su na suprotnim stranama, ratni sukobi na sličan način utjeću na njihov svakodnevni život i spriječavaju ih da napuste svoje domove. U mirnodobskim okolnostima Shang je prilično mobilna i često se samostalno kreće po gradu. Zbog prevelike opasnosti nedavno je ipak izbjegla u Veliku Britaniju. Dok je bila u Izraelu nije se usuđivala napuštati svoj dom zbog opasnosti. „Nisam htjela da me bombardiranje uhvati vani pa da ne znam kuda ću i kako ću. Vrlo je teško u panici pratiti druge ljude, a ja ne mogu čitati znakove“, rekla je.

Palestinka Al-Taji nije izašla iz svoga doma već dva tjedna. Ona radi kao učiteljica, ali ne odlazi nigdje bez pratnje jer u Pojasu Gaze je nerazvijena prometna infrastruktura. „Nikada ne znaš što se može dogoditi. Ako nešto trebam onda zatražim pomoć“, kaže Al-Taji.

Za razliku od Shang, Al-Taji nema planove o napuštanju Gaze. „Prvo, granica je preblizu i zapravo se i ne može nikamo. Drugo i najvažnije, ovdje je moj dom i ne mogu napustiti moje prijatelje, obitelj i moj narod.“

Osim što kao slijepe osobe žive u ratnoj zoni, Shang i Al-Taji imaju još puno toga zajedničkog. Obje su neko vrijeme života provele u Škotskoj i obje su pasionirane ljubiteljice glazbe.
„Dalal i ja smo zapravo na istoj strani“, kaže Shang. „Govorimo iste stvari, borimo se s istim stvarima, a povrh svega želimo mir, mir za svoje prijatelje, obitelji i za svoje narode.

Preuzeto: In Portal