Vijest

Margareta Matijević: Imam četiri diplome, a živim od kopanja po smeću

  7. 3. 2015.  
 Podijeli na facebooku

– Hoćete li ih kupiti? Može sve zajedno ili jednu po jednu. Prodajem ih – sa smiješkom, kojim prikriva gorčinu, govori nam, grleći svoje četiri diplome, 39-godišnja Margareta Matijević. – O, bože, postat ću čovjek-slučaj – mrmlja si potom u bradu. Rukom pokušava obuzdati tamnu kovrčavu kosu, zavirujući u kontejnere kod zagrebačke "Kockice".

Za mene posla nema
– Nema ništa, baš ništa. Od jutros sam našla samo ovu jednu plastičnu bočicu i to nešto malo papira. Ah, da, i neke sandale – dodaje pokazujući košaru na svojoj trokolici. – To je ponijeva trokolica. Imam je deset godina. Na nju mogu natovariti ono što nađem, dobro me služi – kaže. Margareta Matijević rođena je u lipnju 1975. godine u Banjaluci, a taj su grad ona i njezina obitelj napustili 1993. godine.

– Morala sam otići jer mi je, doslovce, život bio ugrožen. Uvijek sam govorila hrvatski, a to je tih godina tamo bilo opasno. Od 1994. godine, eto, silom prilika, živim u Zagrebu. Ovdje sam upisala najprije teologiju na Katoličko-bogoslovnom fakultetu, a zatim povijest na Hrvatskim studijima. Diplomirala sam na oba fakulteta, bila sam dobra studentica, a zato sam dobila i Rektorovu nagradu. Zaposlila sam se u Hrvatskom institutu za povijest. Tamo sam došla kao prva violina, a doveli su me do toga da nisam opravdala očekivanja. Radila sam ondje gotovo 12 godina, u međuvremenu sam magistrirala i doktorirala i stekla zvanje znanstvenog suradnika. A onda mi je 7. siječnja 2014. istekao ugovor o radu na određeno vrijeme i od tada za mene posla nema. Nisu bili fer prema meni i to me malo žulja – govori dok joj se svijetle oči pune suzama.

Presudna rodbina i veze
– Ma dobro sam, dobro se sa svim tim nosim, ali ponekad mi bude teško... O, bože, stvarno ću postati čovjek-slučaj – kaže tiho spremajući svoje diplome u ruksak. U Institutu za povijest bavila se crkvenom poviješću 19. i 20 stoljeća i samouvjereno tvrdi: – Bila sam najkompetentnija za taj posao. No, na razvoj karijere znanstvenog novaka presudan utjecaj ima šef, a ona se, kaže, sa svojim i nije usrećila. Umjesto da je potiče i da joj pomaže, preskakao ju je kad je trebalo ići na seminare, usavršavanja, a kad bi i išla, za nju nije bilo dnevnica.

– Presudna je ta umreženost, rodbinske i prijateljske veze su ključ svega. Nisam imala uvjete za rad, u arhiv u Beograd, gdje je za moj rad iznimno važna građa, išla sam samo jedanput, i to malo prije nego što je moj šef otišao u mirovinu... Da sam imala boljeg šefa i bolje uvjete, mogla sam biti prva violina, jer sam tamo došla kao najbolji student... To me boli. Taj posao volim i to me žulja, jako – kroz suze će, a na pitanje od čega živi, pomalo nevoljko priznaje: – Od minusa na računu i toga što skupim. Prvo sam počela prodavati svoje stvari koje su mi se činile kao višak, torbu, cipele, odjeću.... Znate, svaka žena u ormaru ima dosta toga što ne koristi. Tako je bilo i kod mene, a onda sam počela prekopavati po kontejnerima. Nedavno sam našla ploču za pikado. Prodala sam je odmah za 30 kuna. Dobro se prodaju cipele, odjeća, ma bilo što. Nedavno sam našla hrpu knjiga – prepričava Margareta.

Tako, zimskih mjeseci, kad su dani kraći zaradi oko 800 kuna, ljeti nešto malo više. – Razmišljam o tome da se prekvalificiram za pedikerku, treba mi neki sjedeći posao jer stajati mogu najviše sat vremena – objašnjava, dodajući da je zbog problema s kukovima i nogama pet godina provela po bolnicama. – Imam dvoznamenkastu brojku dijagnoza i 70 posto tjelesnog oštećenja, ali ne dam se. Radim što stignem. Samo, crkvenu povijest baš volim... – ponavlja. – Radit ću bilo što, oholost mi nije problem – dodaje. U proteklih godinu dana poslala je dvadesetak molbi u škole, samo joj je jedna odgovorila, da je za njih prekvalificirana. Odbijenicu je dobila i s Filozofskog fakulteta u Zadru, jer imaju svoje znanstvenike, a iz Hrvatskog instituta za povijest, gdje se otvara novo radno mjesto, poručili su joj da nije za nju. Margareta se nada i čeka.

Izvor: Večernji.hr, Foto: Boris Šćitar/Večernji list