Vijest

Intervju, Želimir Gulan: Osobe s invaliditetom moraju živjeti punim plućima, a ne samo kukati i sažalijevati se

  7. 2. 2015.  
 Podijeli na facebooku

"Sport osoba s invaliditetom ne iziskuje samo znatna materijalna sredstva već i vrhunski stručni rad, ali mišljenja sam da će budućnost donijeti još bolje rezultate i uspjehe svih sportaša s invaliditetom“, kaže uz ostalo Želimir Gulan, ovogodišnji dobitnik nagrade HPO-a za dugogodišnji rad u sportu osoba s invaliditetom

Nakon svečanog proglašenja sportaša i sportašica za 2014. godinu, u organizaciji Hrvatskog paraolimpijskog odbora, novinar In Portala razgovarao je s laureatom nagrade za dugogodišnji rad u sportu osoba s invaliditetom. Želimir Gulan, predsjednik Športskog društva paraplegičara 'Zagreb', u sport osoba s invaliditetom uključen više od tri desetljeća.

Gospodine Gulan, kako je izgledao sport osoba s invaliditetom prije tridesetak godina kada ste se Vi u njega uključili?

- Uh, moram priznati teško mi je usporediti uvjete koji su onda postojali s ovim danas. Prvenstveno mislim na sportske objekte koji su danas u velikom broju pristupačni osobama s invaliditetom, a i sportski su rekviziti dostupniji nego prije 30 godina. Tu prvenstveno mislim na kolica za košarku i tenis. Ali ima jedna druga stvar koja me pomalo smeta, a to je da mi 'stari', da se tako izrazim, nismo imali ni dovoljno automobila ni javni prijevoz, pa smo svejedno tri do četiri puta tjedno išli na treninge u dvoranu u Kušlanovu, te u Centar Dubrava i nije nam to bio nikakav problem. A danas mi se čini da je naopako, da što više imamo uvjeta sve manja je zainteresiranost za bavljenje sportom. Tu prvenstveno mislim na osobe s para i tetraplegijom.

Jedan ste od osnivača Športskog društva paraplegičara 'Zagreb'. Na koji ste način u početku dolazili do sportaša i jesu li se rado odazivali Vašem pozivu da se angažiraju u radu Društva?

- ŠDPZ je osnovan u rujnu 1989 godine, ali mi smo već imali bazu od deset osoba s invaliditetom koji su bili članovi ondašnjeg Društva distrofičara i Tjelesnih invalida, a početkom našeg rada brzo smo privukli još OSI koji su išli u školu u Centru Dubrava te nas je ubrzo bilo više od 20 članova koji su se aktivno uključili u rad društva i bavljenje športom.

Sigurno Vam u početku nije bilo jednostavno sve organizirati, pa što ste sve morali napraviti da bi Športsko društvo paraplegičara 'Zagreb' zaživjelo?

- Moram priznati da smo u početku nailazili na velike prepreke, pa i iz redova samih osoba s invaliditetom, prvenstveno stoga što je naš cilj bio okupiti samo osobe s paraplegijom i tetraplegijom. U početku nismo imali baš ništa, osim volje i htijenja da okupimo što više osoba s para i tetraplegijom, kao što sam prije rekao, bez prijevoza, s par sportskih rekvizita i reklamnih majica, polako ali sigurno smo gradili ime ŠDPZ. Ipak se rado prisjetim tih starih vremena jer sve smo radili zajednički i ta naša borba je na kraju i urodila plodom.

Što su za njih ti treninzi predstavljali i kako ste dolazili do objekata za treniranje?

- U ono vrijeme bila nam je dostupna dvorana u Kušlanovoj, Centar Dubrava, stari bazen u Daničićevoj, Streljana na Savici i ništa drugo, ali svejedno smo odlazili na treninge, a samo su četiri člana imal svoje vlastite automobile i svako bi pokupio po još jednog ili dva člana, drugi su molili susjede i rodbinu da ih voze na treninge. Bilo je teško, ali slatko, a ubrzo smo nabavili i prostor te kombi vozilo za prijevoz. Što se tiče brige za sportaše s invaliditetom u ono vrijeme, bilo je teško, ali ipak smo imali dobru podršku ondašnjih društvenih subjekata koji su ipak imali razumijevanje za nas. Naravno da je današnje vrijeme neusporedivo s prošlim, ali opet nailazimo na barijere, ne samo one građevinske, nego i na one u glavama pojedinaca koji odlučuju u mnogim stvarima vezanim za sport OSI. Moram biti iskren i reći da mi OSI koji živimo u gradu Zagrebu danas imamo fenomenalne uvjete za bavljenjem sportom, ne samo zbog bezbroj objekata i terena koji su nam na raspolaganju, već i zbog osobne brige ljudi koji rade u gradskim uredima koji su zaduženi za tu problematiku, a napose briga našeg gradonačelnika Milana Bandića koji je učinio mnogo, ne samo za OSI koji se bave sportom, već za cjelokupnu invalidsku populaciju u gradu Zagrebu. Također moram istaći Zagrebački sportski savez osoba s invaliditetom, koji je najjači sportski savez u Hrvatskoj ne samo po sportskim uspjesima njegovih članica, već i po samom ustroju i brizi za sportaše s invaliditetom, a to najviše zahvaljujući Josipu Držaiću koji je svojim dolaskom na čelo Saveza učinio ogromne stvari. Također bi bilo nepravedno ne spomenuti našu tajnicu Mirelu Šikoronju, te ostale iz stručne službe Saveza, napose našu Jasnu, koja je 'katica za sve'.

Ostvarili ste niz sjajnih rezultata, no na koje ste uspjehe posebno ponosni?

- Bilo bi potrebno mnogo vremena i papira nabrojati sve uspjehe naših članova, ali hajde, jedan od velikih uspjeha naše članice Nataše Sobočan je svjetski rekord u plivanju u malim bazenima. Moram napomenuti da smo mi kao Društvo učinili mnogo ne samo na sportskom polju, već smo sustavno vodili brigu o našim članovima te realizirali mnoge projekte, primjerice nabavku ortopedske opreme, rješavanje materijalnih problema članova koji se nalaze u domovima umirovljenika, dugogodišnja briga za odlazak članova na rehabilitaciju u Rovinj, rješavanje građevinskih barijera, a uspjeli smo i napraviti jednu sobu u Bolnici sestara milosrdnica, na odjelu urologije koja je potpuno uređena za osobe s invaliditetom. Uglavnom, vodimo sustavnu brigu o našim članovima, ne samo na polju sporta, koliko nam to financije omogućuju.

Kako gledate na budućnost sporta osoba s invaliditetom, na profesionalnoj i rekreativnoj razini?

- Danas su druga vremena, sve više OSI počinje se baviti sportom i rekreacijom, što je svakako pozitivno. Drugo, tehnologija ne samo ortopedskih već i sportskih pomagala i rekvizita grabi miljama daleko te tako omogućuje lakše bavljenje sportom OSI. Siguran sam da je budućnost ružičasta, bez obzira na to što bavljenje sportom OSI iziskuje ne samo znatna materijalna sredstva već i vrhunski stručni rad, ali mišljenja sam da će budućnost donijeti još veće sportske rezultate i uspjehe svih sportaša s invaliditetom.

Jesu li uspjesi djelatnika i sportaša s invaliditetom dovoljno zastupljeni u medijima?

- U ona 'naša' stara vremena bilo je teško dospjeti u medije, ali smo ipak uspijevali. Danas su sami sportaši s invaliditetom svojim radom, a nadasve sportskim rezultatima na europskim, svjetskim prvenstvima te posebno na Paraolimpijskim igrama primorali medije da se zainteresiraju za invalidski sport i da ga adekvatno prate. Pa, evo, i ovaj intervju će biti objavljen u novom mediju, to jest In-Portalu koji je pravi pogodak, jer se bavi svom problematikom osoba s invaliditetom. Ako mogu poslati jednu poruku svim osobama s invaliditetom, a to je da oni koji su to u mogućnosti, obavezno se počnu baviti sportom i rekreacijom jer će im to uljepšati život koji nas inače nije mazio. Ali svejedno moramo ići dalje i pokušati učiniti nešto od naših života, a ne samo pognuti glavu, kukati i sažalijevati se. Život je samo jedan i živite ga punim plućima!

Preuzeto: In Portal
Razgovarao: Marko Damjanović