Vijest

Kako vrijeđamo osobe s psihičkim teškoćama a da toga nismo ni svjesni

  3. 2. 2015.  
 Podijeli na facebooku

"Obitelj se, ako smijem tako reći, 'umori' u jednom trenutku. Tu se traži puno odricanja i rada i obitelj se krene distancirati od člana s psihičkim teškoćama. Ali tu bi društvo trebalo pomoći“, kaže dr. Omer Ćemalović

Osobe s psihičkim teškoćama okružene su stigmatizacijom, isključuju se iz svakodnevnog života, žive bez ikakve sistemske podrške. Je li moguće izaći iz takve situacije i što svatko od nas može uraditi da se stanje promijeni?

Naizgled bezazlene šale ili upotreba shizofrenih pridjeva u svakodnevnom govoru u sebi kriju ukorijenjenu stigmatizaciju prema osobama s psihičkim poteškoćama. Zapravo, jezik koji koristimo može biti prvi korak k smanjenju stigmatizacije i predrasuda prema osobama s duševnim smetnjama.

Adi Hasanbašić, predsjednik udruge za destigmatizaciju i društvenu afirmaciju osoba s psihičkim poteškoćama 'Metanoia', kaže da su u udruzi jako osjetljivi na jezik koji upotrebljavaju za bilo koje obraćanje u kontekstu mentalnog zdravlja osoba koje imaju drugačiji pogled na svijet.

"Ja znam da je to zato što zakon tako tretira te pojmove i što je tako uvršteno u zakonskoj nomenklaturi, ali to je svakako prva stvar gdje se ogleda stigmatizacija - dakle ogleda se u jeziku“, naglasio je Hasanbašić.

Pored jezika, problem je i isključenost ovih osoba iz društvenog života. Puno je predrasuda o tome što sve osobe s psihičkim teškoćama mogu, a što ne mogu raditi, što i koliko mogu ponuditi društvu.

”Nerijetko se osobe s psihičkim poteškoćama smatraju opasnim po život, a samim tim i društveno opasnim“, dodaje Hasanbašić.

Ravnatelj Psihjatrijske bolnice Kantona Sarajevo, prim.dr. Omer Ćemalović, kaže da postoji širok dijapazon situacija i načina na koje se može manifestirati jedan stigmatizirajući odnos prema osobama s duševnim smetnjama.

”Čovjek je jako ponosan na svoju pamet, intelektualne sposobnosti, a nikada ne razmišlja da bi se i tu nešto moglo dogoditi. Svima je blisko da mogu slomiti ruku, ozlijediti nogu, da boli zub, dobiti gripu, ali da imaju psihički problem i to ozbiljnije naravi, to je od ljudi dosta daleko“, naglasio je dr. Ćemalović. On smatra da se iz tog razloga ljudi distanciraju i jednostavno ne žele uočiti te stvari. Međutim, to je jako težak i gorući problem.

Jedan od najvećih problema osoba s psihičkim poteškoćama jest usamljenost. Dr. Ćemalović svjedoči da se većina osoba s psihičkim teškoćama žali na zapostavljenost, da nemaju prijatelje, da im nitko ne dolazi, da ih nitko ne zove…

"Obitelj se, ako smijem tako reći, 'umori' u jednom trenutku. Tu se traži puno odricanja i rada i u jednom trenutku obitelj se krene distancirati. Ali tu bi društvo trebalo pomoći“, kaže dr. Ćemalović.

”U teoriji, BiH je jako dobra i sređena država”, kaže Adi Hasanbašić. ”Imamo potpisane Međunarodne konvencije o ljudskim pravima, u teoriji poštujemo sve manjine, LGBT populaciju, brinemo se o vojnim veteranima, samohranim majkama… No, u praksi, ne bih rekao da je to tako, čak se može reći da smo podbacili“, podsjeća Hasanbašić. Kad su u pitanju osobe s psihičkim teškoćama, važno je da svi pomognemo da se one osjećaju korisnima za društvo, a da su prije svega korisne same sebi.

Dr. Ćemalović uvijek potencira važnost njihovog osposobljavanja za svakodnevni, samostalan život. Smatra da bi bilo vrlo korisno kad bi se ovom pitanju pristupilo i kroz socijalno preduzetništvo, kako bi se osigurala njihova ekonomska samostalnost.

"Ne moraju to biti neka profitabilna poduzeća, ali koja bi omogućavala tim ljudima da se osjete korisnim i zarade sami sebi neki novac“, kaže dr. Ćemalović.

Ali, Hasanbašić podsjeća da promjene prije svega trebaju krenuti promjenom društvene svijesti.

"To je dugotrajan proces, jer se događa na više nivoa. Promjene se trebaju dogoditi na nivou društvene svijesti, na prihvaćanju i stvaranju mjesta za drugog i drugačijeg, na nivou zakona, na nivou djelovanja javnih institucija“, pojašnjava Hasanbašić.

Dr. Ćemalović također smatra da bi se u proces promjena trebali uključiti svi, počevši od medija koji bi davali prave informacije, školskog sustava koji bi kroz obrazovanje morao pružiti neki vid spoznaje, ali i svih ostalih institucija gdje bi svoje mjesto našle i nevladine organizacije. Međutim, trenutačno je situacija obrnuta.

"Mi imamo obrnutu situaciju u kojoj su lideri u svemu tome nevladine organizacije, a institucije za njima kaskaju. Onog trenutka kada nestane novca i kada se donatori povuku, sve će se urušiti i situacija će se vratiti na sami početak. Dakle, treba početi s izgradnjom sustava“, poručio je dr. Ćemalović.

Vratimo se na početak teksta. Sjetimo se koliko smo puta nekome rekli da je lud ili da mu je 'mjesto među luđacima'. Za početak će biti dovoljno ako usvojimo da ljudi koji borave u psihijatrijskim ustanovama nisu ludi, već su osobe s psihičkim poteškoćama.

Preuzeto: In Portal
Izvori: Diskriminacija / ukljuci.in