Vijest

13. i 14. listopada održan seminar o zločinu iz mržnje nad osobama s invaliditetom odnosno kaznenim djelima iz neprijateljstva prema osobama s invaliditetom

  17. 10. 2014.  
 Podijeli na facebooku

Seminar je organiziran u suradnji između Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Europske mreže za neovisni život – European Network on Independent Living (ENIL) i Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS).

Zločin iz mržnje je kvalifikacija odnosno otegotna okolnost nekog kaznenog djela kad je ono motivirano predrasudama prema osobama s invaliditetom ili osobama koje se doživljava kao osobe s invaliditetom. Zločin iz mržnje najčešće započinje kao vrijeđanje, pisanje uvredljivih poruka upućenih osobama s invaliditetom, pljuvanje, maltretiranje ili fizički napadi na osobe s invaliditetom ili njihovu imovinu. Vrlo je važno ne ignorirati manje incidente, zbog toga što oni često postaju učestaliji i ozbiljniji ukoliko se ne sankcioniraju. Prepoznavanje i rješavanje zločina iz mržnje značajno je i u kontekstu deinstitucionalizacije, zbog toga što s povećanjem broja osoba s invaliditetom koje žive u zajednici raste i opasnost povećanja broja zločina iz mržnje. Seminar je okupio oko 50 predstavnika osoba s invaliditetom, nadležnih institucija od centara za socijalnu skrb, policije, državnog odvjetništva, pravobraniteljskih ureda, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva socijalne politike i mladih te ustanova u kojima su smještene osobe s invaliditetom. Materijale možete preuzeti ovdje

Ciljevi seminara bili su podizanje razine svijesti o postojanju zločina iz mržnje prema osobama s invaliditetom i njihovoj prirodi razmjena iskustva iz Hrvatske, predstavljanje primjera dobre prakse suprotstavljanja kaznenim djelima motiviranih neprijateljstvom prema osobama s invaliditetom iz iskustva OESS-a i Velike Britanije te dogovaranje daljnjih koraka koje je potrebno poduzeti u svim nadležnim tijelima i udrugama osoba s invaliditetom. Od 57 zemalja koje su članice Organizacije za europsku sigurnost i suradnju samo njih 17 prepoznalo je zločin iz mržnje na osnovi invaliditeta na zakonodavnoj razini. Među tim zemljama koje prednjače u razvijenosti zakonodavnog okvira je i Hrvatska. Ono što nedostaje je poznavanje zakonodavstva odnosno njegova provedba u praksi. Od 17 zemalja koje su zakonom definirale pojam zločina iz mržnje prema osobama s invaliditetom samo njih 5 prikuplja podatke o prijavljenim zločinima. Hrvatska nije prijavila niti jedan slučaj što ukazuje na provedbeni jaz između zakona i prakse.

Poznavanje pojma zločina iz mržnje na osnovi invaliditeta je izrazito nisko kako među samim osobama s invaliditetom, tako i među stručnjacima koji rade s osobama s invaliditetom, policijom pa i sudstvom. Taj zaključak potvrđuje nepostojanje zabilježenih podataka o zločinu iz mržnje na osnovi invaliditeta koji se vode na razini Vlade kao i slučajevi prijavljeni Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom. Iz tih slučajeva se vidi da se djela verbalnih i fizičkih napada na osobe s invaliditetom i u malobrojnim slučajevima kad su zbog svoje dugotrajnosti došle do nadležnih, prvenstveno policije i sudova, nije promatralo iz aspekta osobe s invaliditetom kao žrtve. Takvi su slučajevi uglavnom završavali ili podjelom krivnje između osobe s invaliditetom i napadača ili je sustav reagirao brzim procesuiranjem osobe s invaliditetom kad se ona nakon višegodišnjih napada branila.

Dok je sustav bio neučinkovit u sprječavanju uznemiravanja i napada, procesuiranje osobe s invaliditetom odvijalo se brzo i bez uzimanja u obzir svega što je prethodilo prekršaju osobe s invaliditetom. U slučaju zlostavljanja od strane okoline koje je trajalo pet godina i gdje je osoba 30 puta policiji prijavljivala incidente policija je obavila uvid po dojavi, ali nije bilo sagledavanja povezanosti tih incidenata odnosno njihove dugotrajnosti. Isto tako su izrazili svoju nemoć i zaključili da su nasilna ponašanja maloljetnika stvar kućnog odgoja na koji ne mogu utjecati. Kao što je to bilo i u slučaju Đorđević protiv Hrvatske koji je zahvaljujući presudi Europskog suda za ljudska prava osvijestio stručnu javnost o postojanju problema.

Počinitelji su u velikom broju slučajeva maloljetnici. Zbog toga je istaknuta velika važnost obrazovnog sustava na svim razinama koji ne smije zanemariti svoju odgojnu dimenziju i odgajanje budućih generacija za prihvaćanje različitosti. Teške posljedice koje je višegodišnje maltretiranje okoline nanijelo osobi s invaliditetom i njegovoj majci poticaj su i da se u Hrvatskoj ovoj važnoj temi posveti puno više pozornosti. Iako su sve nadležne službe u tom slučaju poduzimale mjere iz svoje nadležnosti izostale je koordinacija i praćenje učinka poduzetih mjera na terenu. Iako postoji mogućnost suradnje kroz konferenciju slučaja u kojima predstavnici različitih nadležnih institucija zajednički i multidisciplinarno promišljaju i dogovaraju se oko poduzimanja mjera, u pet godina zlostavljanja kojem je bila izložena osoba s invaliditetom to se nije dogodilo vjerojatno zato jer službe cijelu situaciju nisu shvatile dovoljno ozbiljno budući da su promatrale izolirane incidente.
Odvjetnica Ines Bojić koja je zastupala žrtve pred Europskim sudom za ljudska prava prikazala je slučaj i navela ponašanja koja su uključivala elemente uvrede, izvikivanja imena uz ružne geste, bezobzirno grudanje, a uznemirenost žrtve ih je još više poticala. Bilo je teško identificirati pravno sredstvo jer su počinitelji imali manje od 14 godina pa ih se nije moglo kazneno goniti, a ni kaznena odgovornost roditelja za dijete nije bila dovoljno snažan mehanizam da spriječi višegodišnje zlostavljanje. Nije bilo moguće ni pokrenuti postupak za naknadu štete jer su počinitelji bili nepoznati. Već i sam činjenica da je slučaj komuniciran od strane Europskog suda za ljudska prava odnosno da su Vladi upućena pitanja vezana uz postupanje u određenom slučaju često potakne nadležna tijela da rekapituliraju svoja postupanja, provođenje mjera se poboljša i postane učinkovitije pa uznemiravanje i drugi oblici nasilnog ponašanja prestanu.

Većina napada na osobe s invaliditetom nema obilježja kaznenog djela jer ne dosiže potrebnu razinu težine. Međutim, potrebno je upozoriti da djela nasilja motivirana neprijateljstvom prema osobama s invaliditetom imaju tendenciju eskaliranja od blažih oblika nasilja i uznemiravanja kao što su primjerice vrijeđanje i izrugivanje do sve težih djela koja mogu poprimiti obilježja kaznenih djela. Zbog toga je jedan od prijedloga seminara bio da se u zakon uvede pojam incidenta iz mržnje kojim bi zahvaćala takva djela čime bi se spriječilo da ona prerastaju u kaznena djela odnosno dovedu do težih posljedica kakve izaziva izloženost dugotrajnom nasilju. Sud nije odlučivao o zločinu iz mržnje nego je utvrđivao povrede odredbi Konvencije o ljudskim pravima i našao je da u hrvatskom pravnom sustavu nema učinkovitog pravnog sredstva poput privremene mjera koja bi brzo suzbila štetno ponašanje.

Na seminaru je predstavljeno iskustvo Velike Britanije koja je zemlja s najvećim brojem zabilježenih slučajeva zločina iz mržnje na osnovi invaliditeta. 2011. godine zabilježeno ih je 1,853. To je rezultat sustavne jedinstvene politike i opredjeljenja Vlade da se takvi zločini prepoznaju, prijavljuju i procesuiraju te da se unaprijedi postupanje policije kao prve točke kontakta. Poticaj za koordiniranu i sveobuhvatnu aktivnost Vlade na povećanju prijavljivanja zločina iz mržnje bili su slučajevi teških ubojstava osoba s invaliditetom. Predstavnik Ministarstva pravosuđa Velike Britanije istaknuo je da su prijavljeni slučajevi samo vrh sante leda, a da su najopasnije situacije kad podataka nema jer su oni odraz nepostojanja sustavne zaštite ili njezina nefunkcioniranja. S obzirom na izrazito nisku razinu poznavanja problematike i osviještenosti svih dionika i šire javnosti najvažnija mjera je provođenje edukacija i javnih kampanja preko kojih bi se prvenstveno žrtve, ali i svi ostali dionici upoznali s pojmom zločina i incidenata koji su motivirani neprijateljstvom prema osobama s invaliditetom kao i mogućnostima zaštite koju im zakonodavstvo pruža.

Uspješnost u suzbijanju kaznenih djela iz mržnje mjerit će se povećanjem broja prijavljenih kaznenih djela. Njihov veći broj bit će pokazatelj da sustav zaštite funkcionira. U Velikoj Britaniji se provode i anketna ispitivanja osoba s invaliditetom o tome jesu li doživjeli neki oblik neprijateljskog postupanja (bilo kazneno djelo ili incident), a ne samo jesu li to prijavili. Usporedbom tih podataka vidljivo je da se samo 15 % slučajeva prijavljuje. Problem je i bilježenju takvih kaznenih djela odnosno da li se ona prepoznaju kao djela iz mržnje odnosno neprijateljstva ili obična kaznena djela i prekršaji. Žrtve kaznenih djela iz mržnje u Velikoj Britaniji ta djela mogu prijaviti putem internetske stranice. Sudionici iz Ministarstva unutarnjih poslova RH pokazali su veliki interes za temu i svijest da je malobrojnost slučajeva posljedica nepostojanja svijesti a ne nepostojanja problema.

Joanna Perry iz Ureda za demokratske institucije i ljudska prava pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) je između ostalog govorila o razlozima za neprijavljivanje: udruge osoba s invaliditetom imaju ograničen kapacitet za praćenje takvih pojava jer su usmjerene na borbu za osnovna prava kao što su ona na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, pristupačnost i obrazovanje pa im kaznena djela iz mržnje nisu na listi prioriteta. Osobe s invaliditetom nemaju povjerenje u sustav i smatraju da ih se neće shvatiti ozbiljno ili su im načini prijavljivanja nepristupačni. Jednako tako, osobe s invaliditetom ne znaju da postoji zakon u kojem su propisane sankcije za počinitelje. Prijavljivanje svih oblika neprijateljskog ponašanja posebno je važno prilikom vraćanja osoba s invaliditetom iz institucija u zajednicu. Doživljavanje napada od strane okoline može znatno smanjiti kvalitetu života osoba s invaliditetom, dovesti do njihove izolacije i izbjegavanja sudjelovanja u životu zajednice. Žrtva treba podršku i jasne informacije o tome kome se obratiti.

Na seminaru se razgovaralo o razlikovanju diskriminacije osoba s invaliditetom, zločina iz mržnje, govora mržnje i incidenata iz mržnje.
Diskriminacija je nejednako postupanje prema osobama s invaliditetom u usporedbi s osobom bez invaliditeta u usporedivoj situaciji uglavnom u pristupu javnim dobrima i uslugama iako su uznemiravanje i seksualno uznemiravanje kao i uskraćivanje razumne prilagodbe također oblici diskriminacije osoba s invaliditetom.
Zločin iz mržnje je dodatna kvalifikacija nekog od kaznenih djela koja su propisana Kaznenim zakonom pri čemu je počinjenje kaznenog djela prema osobi s invaliditetom kao jednoj od zaštićenih kategorija otegotna okolnost koja zahtijeva propisivanje veće kazne. Pri takvim napadima neprijateljstvo prema osobi s invaliditetom zbog njezinog invaliditeta je verbalizirano ili je vidljivo da je žrtva izabrana kao meta kaznenog djela zbog svog invaliditeta. Nije nužno dokazati mržnju već samo to da je netko izabran kao žrtva zbog neke od svojih osobina, u ovom slučaju invaliditeta.

Kod govora mržnje radi se o verbalnom napadu bilo usmenim ili pisanim putem kojem je u osnovi širenje i poticanje mržnje. Nužno je dokazati da je motiv mržnja.
Incident iz mržnje ne dosiže propisanu težinu djela, ali ga je važno zabilježiti i pratiti kako bi spriječila eskalacija u teže oblike nepoželjnog ponašanja kao i poduzele mjere preveniranja i educiranja. ECRI- Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (http://www.coe.int/t/dghl/monitoring/ecri/default_en.asp) koja djeluje pri Vijeću Europe usvojila je standard prema kojem se neko kazneno djelo smatra kaznenim djelom iz mržnje ukoliko žrtva osjeća da je ono bilo motivirano neprijateljstvom prema njoj zbog njezinog invaliditeta. Žrtva ne treba dokazivati da je počinitelj motiviran mržnjom.

Potrebno je da osoba s invaliditetom koja je izložena bilo kakvom obliku nepoželjnog ponašanja od strane okoline to prijavi policiji ili socijalnim službama. Dovoljno je samo reći: osjećam da se to dogodilo jer sam osoba s invaliditetom i želim da se to zabilježi. Podatak o broju zabilježenih incidenata iz mržnje, ukoliko se oni vode, bit će signal nadležnim institucijama da trebaju poduzeti pojačane mjere bilo u vidu pojačanih ophodnji, provođenja javnih kampanji i drugih oblika senzibilizacije zajednice u kojoj se ta ponašanja počnu pojavljivati. Zbog toga ih je važno prijaviti čak i onda kad je počinitelj nepoznat, a radi se o izoliranom incidentu. Dužnost prijave imaju svi građani koji su takvom ponašanju svjedočili što je posebno važno budući da se takva ponašanja događaju u javnom prostoru, u sredstvima javnog prijevoza, na javnim događanjima i okupljanjima ili slično. Pri tome je važno imati na umu da se nasilje nad osobama s invaliditetom provodi i preko interneta odnosno društvenih mreža. Policija treba usvojiti definiciju incidenta iz mržnje i bilježiti incidente i kaznena djela na temelju percepcije žrtve.

Odabir vrste sankcije ili postupka odnosno tretiranja nepoželjnog ponašanja ovisi o onome što želimo postići. Nekad cilj nije da se počinitelj uhiti nego da se takvom ponašanju suprotstavimo, da se ono jasno osvijesti kao nepoželjno. To je tim važnije jer se radi o izražavanju duboko ukorijenjenih predrasuda koje obično dijeli šira društvena zajednica, a ne samo pojedinac koji je poduzeo neku akciju protiv osobe s invaliditetom: bilo ismijavanja, ruganja, vrijeđanja, uznemiravanja lupanjem na vrata, korištenja pogrdnih riječi, krađe ili uništavanja imovine, verbalnih ili fizičkih napada ili pak stavljanjem sadržaja kojima se osoba s invaliditetom izruguje i ismijava na Internet. Odgovor medija koji je iskorišten u te svrhe trebala bi biti jasna ograda od takvog ponašanja i njegova osuda kao i prilika da se širu javnost upozna s posljedicama koje takvo ponašanje ima na žrtvu. Ponekad kazneno gonjenje i nije najbolji odgovor jer time počinitelj dobiva više pozornosti.

Predstojnik katedre za Kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Davor Derenčinović između ostalog je istaknuo kako bi Državno odvjetništvo u svom godišnjem izvješću također trebalo prikazati podatke o slučajevima zločina iz mržnje prema osobama s invaliditetom. Velika je tamna brojka odnosno neprijavljeni slučajevi jer osobe s invaliditetom ne znaju za kaznena djela, ne znaju da su žrtve pa ni ne prijavljuju ponašanja kojima su izložena. Pri postupanju nadležnih institucija potrebno je voditi računa da žrtva ne doživljava sekundarnu viktimizaciju do koje često dolazi ukoliko žrtva mora ponavljati iskaz čime obnavlja traumu ili se mora suočavati s počiniteljem.
U podizanju razine svijesti koja je prvi korak u uspješnom rješavanju zločina i drugih nepoželjnih ponašanja prema osobama s invaliditetom motiviranih neprijateljskim stavom prema njima izuzetno je važna uloga medija.

Sljedeći video prikazuje svjedočanstva osoba s invaliditetom, ali i drugih žrtava zločina iz mržnje koje govore o utjecaju koji su nasilna ponašanja okoline imala na njih:
http://www2.le.ac.uk/departments/criminology/research/current-projects/hate-crime/the-harms-of-hate-a-short-film
U podnesku Europskog foruma osoba s invaliditetom u slučaju Đorđević protiv Hrvatske istaknuti su neki od razloga neprijateljstva (mržnje) prema osobama s invaliditetom.

Prevladavajući razlog za nasilje nad osobama s invaliditetom je strah od osoba s invaliditetom čiji izgled se opisuje kao uznemirujući ili neugodan. Osobe s invaliditetom se često gleda kao manje vrijedne ili odgovore za svoje stanje koje predstavlja teret za cijelo društvo. U Danskoj je zabilježeno više slučajeva koji nisu ušli u službenu statistiku o kaznenim djelima iz mržnje kao što je slučaj osobe s cerebralnom paralizom koju su često zaustavljali prolaznici i prekoravali ga su njegova jako skupa invalidska kolica uzrok visokih poreza i teškog pristupa socijalnoj zaštiti ostatka populacije. Važan je element neprijateljstva prema osobama s invaliditetom, a ne njihova ranjivost.

Povezivanje nasilnih napada protiv osoba s invaliditetom s njihovom ranjivošću, a ne s činjenicom njihova invaliditeta podržava sliku o osobama s invaliditetom kao bespomoćnih žrtvama napada. Međutim osobe s invaliditetom su samo kao i ostale osobe ranjive u situacijama u kojima im netko želi nauditi, ali ta ranjivost se ne proteže na svaki aspekt njihova života. Korištenje ranjivosti kako bi se objasnila motivacija počinitelja nasilnog zločina kad je žrtva osoba s invaliditetom može spriječiti nadležne službe i sudove da identificiraju ta postupanja kao kazneno djelo iz mržnje. Umjesto toga kad nadležna tijela smatraju slučaj dovoljno ozbiljnim da ga istraže tretiraju ga kao obični prekršaj. To ima više posljedica: blaži i vjerojatno neodvraćujuću kaznu, nastavljanje doživljavanja osoba s invaliditetom kao prirođeno ranjive grupe stanovništva i izostanak podataka o kaznenim djelima iz mržnje.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak u svom je izlaganju između ostalog govorila o iskustvu Ureda i slučajevima prijave nasilja. Česta su djela verbalnih napada, manje se čuje za fizičke napade mada ta djela eskaliraju. Nasilje nad osobama s invaliditetom u Hrvatskoj u velikoj je mjeri neistraženo te su stručno prikupljeni i provjereni statistički podaci teško (ili uopće nisu) dostupni. Uglavnom se takva neželjena postupanja prema osobama s invaliditetom prikazuju kao slučajevi nasilja. Ono što im je zajedničko kao što će se vidjeti iz dva slučaja iz prakse ureda je dugotrajnost nepoželjnih ponašanja prema osobama s invaliditetom. Službe kojima se osobe s invaliditetom obrate gledaju samo izolirane incidente koje okarakteriziraju kao lakšima. U slučajevima kad dođe do težih posljedica odnosno do fizičkih napada pa se ta djela kazneno procesuiraju sudovi potpuno zanemaruju aspekt invaliditeta i izjednačuju napadača i žrtvu vodeći postupak kao remećenje javnog reda i mira.

Česti su iako neprijavljivani verbalni napadi na osobe s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama: nazivanje pogrdnim imenima, ruganje i ismijavanje posebice na način da se to izrugivanje snima i stavlja na internet. Nakon intervencije pravobraniteljice sadržaji su skinuti ali nisu poduzete nikakve sankcije protiv prekršitelja odnosno cijela situacija nije shvaćena dovoljno ozbiljno. Jasno je da nešto nije u redu, ali je teško pronaći zakonodavno uporište na koje bi se mogli pozvati u sankcioniranju takvih ponašanja prema osobama s invaliditetom. Neke situacije je teško sankcionirati jer su počinitelji nepoznati slučajni prolaznici u javnom prijevozu ili sudionici neke priredbe ili izleta. Takav je bio slučaj putničke agencije koja je oglasila da će na adventski izlet ići s prilagođenim autobusima kako bi se izletu mogle pridružiti i osobe s invaliditetom. Sudionici su otkazali svoje rezervacije ili odustali od namjere uz objašnjene da ne žele TO gledati na izletu i zahvalili se što su ih upozorili da će na izlet ići i osobe s invaliditetom.

Na seminar smo pozvali i predstavnike grada u kojem se grupa susjeda protivi doseljenju osoba s invaliditetom u svoje susjedstvo i opetovano piše raznim tijelima da njima nije mjesto među normalnim ljudima i traži od mjerodavnih da ih makne iz njihove blizine. Kao rezultat seminara biti će završen vodič-priručnik za sve ključne dionike i osobe s invaliditetom u suzbijanju nasilja odnosno neželjenih ponašanja prema osobama s invaliditetom te će se poduzeti daljnji koraci u senzibilizaciji društva kao i osnaživanju osoba s invaliditetom da prijavljuju nasilje.

Autor: Posi